Bovansko jezero

Bovansko jezero je nastalo pregrađivanjem reke Moravice izgradnjom zemljane brane 1978 godine. Osnovna namena jezera je bila zaustavljanje poplavnog talasa i taloženje materijala i mulja koga nanosi reka Moravica radi zaštite i regulacije većih vodotokova, prvenstveno Južne i Velike Morave. Nalazi se na pola magistralnog puta Aleksinac-Sokobanja, tačnije na 10km od Sokobanje i 13km od Aleksinca. Ukupna dužina jezera je oko 7km i proteže se duž i u neposrednoj blizini magistralnog puta. Prostire se na preko 450 hektara i većim delom je prosečno duboko od 6m do 10m (2 trećine), dok je prvi deo jezera, ušće reke Moravice, znatno plići i pri prosečnom vodostaju ima dubinu oko 2-2,5 m, dok je najveća dubina oko 40m. Pošto prvobitno jezero nije planirano da bude akumulacija za vodosnabdevanje, prilikom završnih radova nije izvršeno čišćenje i krčenje rastinja i drveća koje je trebalo potopiti te su prvih godina procesi truljenja bili veoma izraženi i na većim dubinama. Tih ranih 80-tih godina zabeleženo je i prisustvo teških i otrovnih gasova kao produkt ovih procesa. Tek nakon smanjenja koncentracije ovih gasova, opština Aleksinac je pokrenula pitanje vodosnabdevanja iz ove akumulacije. Nakon prvih ozbiljnih ispitivanja otvara se projekat od republičkog značaja i Bovansko jezero na papiru dobija ime akumulacija za vodosnabdevanje. I tada su postojale ozbiljne nesuglasice sa tadašnjim zakonskim okvirima jer, velika blizina magistralnog puta, nedovoljni kapacitet postrojenja za preradu otpadnih voda u Sokobanji i rastuća divlja gradnja, predstavljaju ozbiljne zakonske prepreke koje nisu rešene do današnjih dana. Epilog ovih događanja bi svakako trebao da bude nedavno usvojen Prostorni plan predela posebne namene akumulacije Bovan čija je izrada trajala 10-tak godina. Možemo samo da se nadamo da će realizacija ovog prostornog plana teći makar upola brže i da će biti u potpunosti sprovedena. Ukoliko dolazite u Sokobanju i potreban vam je smeštaj, pogledajte www.soko-banja-smestaj.com

Geneza Bovanskog jezera

Te 1978. godine pregrađivanjem reke Moravice, nastalo je Bovansko jezero. Pošto je Moravica u to doba bila vrlo bogata ribljim vrstama koje su karakteristične za reke prelaznog ili mrenskog tipa, najzastupljenije riblje vrste su bile klen, skobalj i potočna mrena (lokalni naziv krkuša). Pored ovih ribljih vrsta, značajnu brojnost je imala i rečna mrena, krkuša (lokalni naziv govedarac) i dvoprugasta uklija (lokalni naziv pločajac, pljočajac). Svoje mesto u vodenom eko sistemu imale su i brkica, balkanski vijun, gavčica i jedna vrsta zmijuljice (paklare). Nastankom jezera, desile su se dve suštinske promene koje su uticale na kompletan riblji svet ovog kraja. Prvo, prekinut je prirodni mresni put, migratornih vrsta riba, pre svega rečne mrene i skobalja koji su u velikoj meri dolazili u Moravicu iz Južne Morave, a drugo, sve ove vrste su odjedanput dobile veliko vodeno prostranstvo koje je nudilo obilje hrane i mogućnost da se populacija postojećih ribljih vrsta naglo uveća. To se upravo i desilo. Prvih 5 do 6 godina, došlo je do takve ekspanzije populacije, prvo potočne mrene a zatim i klena, dok su se skobalj i rečna mrena slabije snašli, ali su svoje navike da Moravicu i dalje koriste kao mrestilište zadržali i populacija je bila dobra i stabilna. Primera radi, klena je bilo toliko da kad stignete na jezero, pljesnete rukama ili jače zalupite vrata od kola, po površini vode, svuda oko vas, primetite jata klenova uznemirena od ovih zvukova. A onda smo svi počeli da glumimo stručnjake za poribljavanje.

Prva poribljavanje Bovanskog jezera

Prvo pojedinci koji su iz malog jezera u podnožju Rtnja i Južne Morave počeli da donose ribe koje su tamo lovili i kao po pravilu takve transporte je odlično podnosio srebrni karaš-babuka, riba vanzemaljac koja je za nekoliko godina polako i potpuno potisnula autohtone vrste riba. Tih 80.-tih i ranih 90.-tih godina velike količine babuške su potaknute migracijom skobalja a prvenstveno klena uspešno krale mrest ovih riba, pa je i to prouzrokovalo njihovom ubrzanom potiskivanju i nestanku. Babuška je tih godina poprimala i potpuno drugačiju, duguljastu formu, kako bi lakše savladala brzake i prepreke koje su na svom svadbenom putu prelazile ostale vrste. Kada je populacija babuške postala stabilna i brojna, pojava mužjaka je vratila mrest ove ribe u plitke vode Bovanskog jezera i tako je i danas.

Prvo veliko poribljavanje od strane ribolovačkog društva, se desilo 1984. godine, kada su u Bovansko jezero stigli šarani, amuri i tolstolobici i prva količina soma. Do 1989. godine, iste vrste u još par navrata ali i nekoliko vrsta koje su se potkrale prilikom pražnjenja ribnjaka u Vojvodini. Sa ribom koja je planirana stigli su sunčanica i bezribica (amurski čebačok) koji su narednih nekoliko godina, dužinu ribolovačkih živaca konstantno stavljali na probu. Čitav ovaj period, znači od nastanka jezera pa do 1990 godine, odluke o tome koju će vrstu ribe ubaciti u jezero, donosili su Upravni odbori i Skupštine ribolovaca, shodno svom znanju i željama, mada je i tada, kao i dan danas broj ribljih vrsta koje su mogle da se nađu na tržištu bio vrlo oskudan, pa su se u naše vode konstantno ubacivale nove i nove količine babuški, ribnjačkih šarana, amura i tolstolobika. Kao po pravilu, poribljavanja su tada bila oblik predizborne kampanje u nastojanjima rukovodstva da opravdaju sredstva i održe postojeće članstvo, sve po sistemu „mi poribljavamo a vi nas kritikujete“.

Alarmantno stanje koje je kulminiralo 1988. godine, a odnosi se na veliku brojnost korovskih ribljih vrsta, nateralo je rukovodstvo tada male i nove zajednice ribolovaca Sokobanje i Aleksinca da krenu u razmišljanje da u jezero unesu novu vrstu grabljivice kako bi pokušali da suzbiju ovu pošast. Odluka je pala i 1989. godine u vodu Bovanskoj jezera su doneta gnezda smuđa. U to doba, za naše prostore pionirski postupak, zahtevao je i angažovanje značajnih finansijskih sredstava i stručnjaka koji bi taj poduhvat doveli do uspešne realizacije. 1990. godine, sada već pokojni Dr Đorđe Hristić, dolazi na Bovansko jezero i nakon uzorkovanja i istraživanja piše prvi ozbiljniji Srednjoročni plan gazdovanja Bovanskim jezerom, Južnom Moravom i Moravicom. Taj plan je po prvi put okvirno pokazao stanje i kvaliteta vode i ribljeg naselja i svih ostalih parametara koji su važni i potrebni da se krene u ozbiljnije i bolje gazdovanje ovim prirodnim resursom. Ovaj petogodišnji plan je prvi ukazao na potrebu da plitki deo jezera, uliv reke Moravice treba tretirati i čuvati kao zonu mrestilišta, pa je tadašnje rukovodstvo još tada krenulo za zabranom ribolova u doba mresta svih ribljih vrsta koje nastanjuju jezero. I danas, posle 18 godina zaštite ove zone u periodu od 1. marta do 1. jula, možemo slobodno reći da svi koji dolaze na naše jezero shvataju smisao i značaj ovakvih aktivnosti.

Svake godine, u doba mresta svedoci smo lepih prizora koje priređuju ribe koje u velikom broju izlaze na mrest, potpuno slobodno i neuznemiravano. Do 1994. godine, strahovali smo da nam postavljanje smuđevih gnezda nije urodilo plodom jer nismo primećivali nikakvu aktivnost i prisustvo smuđa, a onda eksplozija. Odmah nakom 1 maja, svi ribolovci koji su došli na jezero u želji da ulove smuđa, jer se glasine o sporadičnim ulovima brzo šire, imali su priliku da ulove po kojeg. Smuđ je u nekoliko narednih godina tako uspešno prosto počistio bezribicu ili „gonzalesa“ i „usisivača“ kako smo ih zvali, da zadnjih sedam-osam godina niko nije primetio prisustvo ove riblje vrste i ako je 1990. godine procenjeno da brojnost ove ribe prevazilazi 7% ukupne riblje mase u jezeru. Brojnost sunčanica je takođe smanjena, pa se pojavio prostor za prisustvo, sada novih došljaka, beovice, bodorke i bandara (grgeča) koje su takođe unete od strane pojedinaca (uglavnom donošene kao kederi), ali i putem poribljavanja koja nisu kontrolisana na pravi način. Nekoliko godina, velikih ekspanzija, sada prvo beovice pa bodorke, su bili pokazatelji da preko potrebna biološka ravnoteža još uvek nije uspostavljena. 1995. godina važi za prekretnicu u gazdovanju ribolovnim vodama Srbije, tada su oformljena ribarska područja kakva ih sada poznajemo, na našem području oformljena je Zajednica sportskih ribolovaca „Južna Morava 2“ koja je postala korisnik ovog područja pa i Bovanskog jezera. Srednjoročni plan koji je trebao da važi za period od 1995. do 2000. godine, je napravio tri koraka nazad u gazdovanju ribarskim područjima u čitavoj Srbiji pa i kod nas. Za te dokumente su svi ribolovci u Srbiji dali veliki novac, a oni su predstavljali „ lošu biologiju za 8 razred“ - gomila gluposti i budalaština lepo upakovanih u tvrdi povez. Tako loš dokument je dao prostora da se sukobi ribolovaca Sokobanje i ostalih članica zajednice toliko zaoštre, jer smo se jasno protivili nekim merama koje su predlagali ljudi u upravnom odboru zajednice.Tih nekoliko godina smo bili svedoci poribljavanjima kojim je u Bovansko jezero stigao američki somić (cverglan), kalifornijska pastrmka i još neke količine babuške („bila jeftina“).

Oštro smo se protivili ideji sanacionog ribolova koji je predviđao izlov svih jedinki soma, amura, tolstolobika, šarana većih od 5kg. i uspeli nekako to da sprečimo. U tom periodu je 1998. godine u Bovansko jezero uneta i deverika, i možemo da pomenemo da smo prvi u Srbiji uveli minimalnu dozvoljenu meru za deveriku, na republičkom nivou je mera uvedena naredne godine. Poslednja poribljavanja Bovanskog jezera su bila 2004., 2005. i 2006. godine kada su unete nove količine smuđa i prvi primerci štuke. Ova poribljavanja su bila predviđena planom za period 2003.-2008. godina, a predložena su nakon probnih izlovljavanja koja su pokazala da je odnos mirnih i grabljivih vrsta riba još uvek nepovoljan i da je potrebno povećati brojnost grabljivica.

Rezime: Nakon 31 godine postojanja jezera, možemo reći da je riblje naselje u Bovanskom jezeru, bogato i raznovrsno, da je biološka ravnoteža uspešno uspostavljena i da sve veći broj ribolovaca shvata da su poslovi čuvanja neuporedivo važniji od poribljavanja, kojih je bilo i potrebnih i nepotrebnih, izvedenih i loše i dobro, što nas navodi da kažemo onu rečenicu - „Imali smo više sreće nego pameti“.